субота, 29. децембар 2012.

Sloboda

U zivotu ima perioda kada mislimo da je on bezvredan. Potonemo u sebe, odbacimo one “stvari” koji bi nam pomogle da upravo shvatimo da nista nije bezvredno, i mislimo da cemo time pomoci sebi da shvatimo svrhu naseg postojanja. Sustina zivota je upravo biti slobodan. Sitnice cine zivot, kakav god on bio. Male stvari daju nasem zivotu sarenoliku notu ! Potreban je jedan osmeh koji bi nam ulepsao dan. Cak je dovoljna i jedna rec. Zivim za one koji imaju svoje misljenje, stavove, svoj stil, zivot, svoju slobodu. Za one koji se ne plase da vole, koji se ne stide svojih reci ma koliko lose bile. Za one hrabre koji u bilo kom trenutku izraze osecanja, one koji maksimalno iskoriscavaju svoj zivot ! Zato nekako ne volim da objasnjavam ni zivot, ni reci, ni ljubav. Ni kraj. Ni pocetak. Pa ko ume da razume, razumeo je. Pogled, lep dan, utesna rec, boja cveca, osmeh, dodir. Ono sto je neprolazno u onom sto je prolazno. Snovi koji sami sebe ustinu za ruku, a ne probude se. Sve je to deo slobode. Shvatam, ceo zivot je miks dogadjaja. I sve veliko je u stvari satkano od malog. I okean je od gutljaja, ako tako gledas. Zivot od uzdaha i izdaha. Na vrhu ima mesta uvek ako se krene sa dna. Ti skupi sebe i hrabrost, pa kreni ! Svet je lep kada sanjamo, a snovi su ipak ostvarljivi. Covek bez slobode je po meni dusa u lancima. Ona je najvedrije nebo i najbistrija voda. Zato ZIVI svaki dan kao da ti je poslednji, jer ce jedan zaista to i biti. Ne plasi se da zagrizes vise nego sto mozes progutati. Rizikuj ! Ne oklevaj. Samo napred. Na kraju krajeva, pa zar to i nije sustina zivota ?! To je sloboda !

Sto ne prolazi to nije zivot, sto ne boli to nije sreca

Zivot nam je dat da ga iskoristimo najbolje sto mozemo i da u njemu uzivamo. Cesto kad nesto planiramo, ne dogodi se, vec to dodje malo kasnije. Bez obzira da li se radi o ljubavi, poslu, skoli pa cak i porodici, uvek imamo neke planove, neke svoje snove. Zamisljamo svoj zivot najbolje sto mozemo, jer ono sto zelimo da dostignemo jeste SRECA. Ponekad nam se ti planovi pokvare, krene onako kako nismo zeleli. Tada osetimo tugu i bol. Cak smo i spremni da odustanemo od svojih ideja, ali se uvek uz malo truda sve vrati na svoje mesto. Cak i ako se to ne desi, ne treba toliko zaliti za tim, jer mislim da Bog onda ima nesto mnogo bolje za nas. Tako da nas negde ceka sreca bez obzira koliko nam se to cini nemoguce u tom trenutku. Zivot je vreme koje treba da iskoristimo, da radimo ono sto zelimo. Cesto cujem kako neki govore da je neko mlad za nesto, a onda kada ostari kazu mu da je njegovo vreme proslo. Zato radi ono kada ti mislis da je vreme, jer se bar neces kajati sto nisi pokusao ! Osecanja kao sto su sreca, tuga, radost, ljubav i svest o prolaznosti zivota je ono sto nas cini ljudima. Ako koracas sigurnim putem koji TI izaberes, bices sigurno srecan, pre ili kasnije.

Zemlja ne pripada coveku vec covek pripada Zemlji

Svaka masina koju je covek napravio da bi olaksao sebi zivot, ispusta otrove u prirodu. Oni nikome nisu upadali u oci i niko nije smatrao da tome treba naci resenje. Svaki sprej znacio je trovanje i smanjenje vazdusnog omotaca. Svaki fabricki dim smanjivao je mogucnost udisanja svezeg vazduha... I tako u nedogled, sve dok se jednog dana nismo nasli u poziciji da ne vidimo susednu zgradu od zagadjenja, izduvnih gasova i smoga. Nije nista bolje ni u nekim porodicama, u kojima roditelji puse u prisustvu svojih beba, i od malena ih truju. Sta je potrebno da se desi pa da covek shvati da sve to sto radi, ne radi u svoju korist? Naucnici svakodnevno upozoravaju na opasnost od stetnih gasova, na smanjenje vazdusnog omotaca, topljenje glecera, globalno zagrevanje... Mi smo zadovoljni odlaskom na svez planinski vazduh, ali nece ni te planine, na kojima svakodnevno nicu nove kuce, hoteli,itd. biti nasa pluca, nas spasilac. Njihova malobrojna drveca prestace da disu za nas. Ne treba zaboraviti divnu izreku: ,,Mi ovu planetu nismo nasledili od nasih oceva, vec smo je pozajmili od nasih unuka“. Svi dobro znamo sta radimo sa nasledstvom. Neko ga potrosi, mnogi uniste a retko ko ga cuva i neguje. To isto vazi i za ovu planetu. Covek se ponasa kao da je ono tu za njegovog zivota, a zatim umire sa njim. Ne! Mi smo sve ovo pozajmili od nasih nerodjenih i treba to da im ostavimo.

Svet je pun zamki kada si bez oslonca

Svojim dolaskom na svet, covek upada u jednu veliku zamku, zamku koja se zove zivot, a koja se ogleda u mnogim nevoljama i preprekama na koje covek tokom svog zivota nailazi. Vecina ljudi na ovom svetu savladava prepreke na koje nailazi, a to uspeva samostalno ili uz pomoc prijatelja ili nekog drugog u kome pronalazi oslonac. Nazalost, postoje i oni koji ne uspeju da prebrode nevolje vec zauvek ostaju zarobljeni u njenim kandzama. Jedno od najvecih zala danasnjice jeste droga. Mnogo ljudi je sa njom imalo problema, neki su je prevazisli, a neki ne. Mladic od dvadeset dve-tri godine upao je u svet droge zahvaljujuci svojim (ne)prijateljima. Bio je to dobar covek, ali i previse dobar da bi odoleo nagovaranjima svojih drugova. Na kraju je popustio i usao u beli svet sa potpuno progresnom predstavom. Zanemario je posao, roditelje, brata. Svakim danom su mu zivci bili sve slabiji. Medjutim , Bog se smilovao i poslao nju. Ona ce mu pomoci i pruziti mu samopouzdanje i potreban oslonac. Jednog dana, vracajuci se kuci, mladic je presao ulicu ne gledajuci okolo. U trenutku kada je prelazio, sa desne strane je naisao automobil i udario ga. Automobil je stao a iz njega , sva zajepurena je izasla devojka koja je odmah pozvala pomoc. Naravno, odmah se tu skupilo mnogo znatizeljnih ljudi. Dvojica su joj pomogla da mladica ubaci u auto i odveze u bolnicu. Dok je vozila mladica ka bolnici, pred ocima joj je bio onaj strasni trenutak. Kada su mladica smestili u bolnicu, utvrdili su indentitet i pozvali njegovu porodicu, koja je odmah pristigla. Svi su se molili za njegov zivot. Posle nedelju dana oporavio se. Devojka mu je svakog dana dolazila u posetu i donosila voce i sokove. Polako su se sprijateljili. Kada je izasao iz bolnice, pozvao ju je u svoj stan. Tamo joj je ispricao za svoj problem sa drogom, a ona je resila da mu pomogne. Danima se borila da ga ubedi da ode na lecenje. Mnogo puta bi posle razgovora sa njim , nemocna da bilo sta uradi sedela u sobi i tiho plakala. Bol koju je osecala pojacavala je i njena ljubav koju je prema njemu svakim danom osecala sve vise i vise. Na kraju, posle toliko ubedjivanja, on je pristao. Ovo ubedjivanje je trajalo duze nego kada su ga (ne)prijatelji ubedjivali da im se pridruzi. Prosle su tri godine. Prekljuce sam mladica i devojku videla u parku, setaju dete. Bila sam srecna sto je u njemu prevagnula zelja za zivotom. Naravno, za sve to je najzasluznija bila devojka u kojoj je pronasao potreban oslonac za prevazilazenje prepreka. Pitala sam ga gde su mu (ne)prijatelji, a on je odgovorio: “ Nisu imali srece”. Bio je u pravu. Oni nisu nasli oslonac koji im je bio potreban, ali se za razliku od njega nisu ni trudili da ga nadju. Sta reci posle ovakve price? Nista drugo osim toga da nijedan covek ne bi trebalo da kroz zivot ide SAM. U svemu sto radi potrebno je da ima neki oslonac, jer bez tog oslonca, “Svet je PUN zamki” !

Covek je mlad sve dok se ne boji da zapocinje

U prirodi svakog coveka nalazi se jedno isto -zelja da bude bolji od drugih i da se dokazuje. Covek nikada ne sme misliti da sve zna, vec se uvek mora truditi da ucini nesto vise i za sebe i za druge. “Kako cu je na fakultet, vec mi je dvadeset devet godina”, rece mladic i zurno krenu ka vratima. “Pa kakve to ima veze”, rece covek, “ pogledaj komsiju, vec mu je cetrdeset, a jos studira” . “Znam , ali ja vise nisam mlad, a i ...” , rece mladic . “Eh , sine moj, covek je mlad sve dok se ne boji da zapocinje”, rece covek i mirno izadje iz sobe. Mladic je seo na krevet i poceo da razmislja. Duboko se zaneo i razmisljao o ocevim recima. Shvatio je da je ipak mlad i da moze jos mnogo toga da uradi. Da, ova prica i ima takav cilj, da nam ukaze na to da nikada nije kasno da se nesto zapocne. Sve dok u nama postoji zelja da nesto uradimo, postojace i mogucnost da se to uradi. Naravno, ne treba zapoceti toliko stvari, a da se posle nista ne zavrsi. Preda mnom je jedno veliko iskusenje, da li ici dalje, korak po korak u napretku karijere ili ostati samo na istoj poziciji zauvek. Ipak sam odlucila da idem dalje jer je to najbolje za mene. Mladi ljudi su i sposobni ljudi, oni mogu sve da urade, SAMO ako ZELE ! “Znam da je bolje ici dalje, ali sta ako budem izgubio voju, ako sve krene naopako”, upita mladic oca. “Sine, dovoljno si odrastao i mozes sam da zakjucujes neke stvari, ako imas motiv da zavrsis zapocetu stvar, ti ces je zavrsiti. Ako pak nemas neku zelju, onda nemoj ni zapocinjati”, odgovori otac i sede. “Odluka je, sine , na tebi. Ali ja ti samo savetujem. Pogledaj mene, kada sam bio tvojih godina tako|e sam razmisljao kao ti i vidi gde sam sada, radim za sest hiljada”, rece otac pomalo zalosno. U njegovim recima se osetila neka drhtavica koja je jasno dolazila do sinovljevih usiju. Otac izadje iz sobe i zalupi vrata za sobom. Zastao je u hodniku, a kada su suze pocele da klize niz lice, izgubi se u pravcu kupatila. Mladic je dugo sedeo i razmisljao. Odlucio je da ide dalje jer je dobio sjajan motiv, zelju da bude bolji od oca, coveka od koga je naucio da zivi. Izisavsi iz sobe, sa blagim osmehom ode do terase. Tamo naidje na oca. Onako srecan nije ni obracao toliku paznju na oca, pa nije ni primetio zasijale oci oca. Obuvsi se, okrete se prema ocu i rece: “Vidimo se posle fakulteta. Zbogom”. Otac je kroz prozor posmatrao sinovljev odlazak i odjednom se one suze koje su ga podsetile na ranu mladost pretvorise u suze radosnice. Slusajuci ovu pricu o mladicu shvatila sam da je veoma bitno u zivotu ostvarenje cilja. Dao mi je podstrek i nadu da cu sutra biti i bolja od njega. Prica o mladicu mi je mnogo pomogla.