среда, 6. октобар 2010.

Boje jeseni...

Svako godisnje doba je lepo na svoj nacin, ima svoje posebnosti, svoje lepote.
Svako ko uziva u prirodi, u zivotu - uzivace i u promenama same prirode.
Kako se promene desavaju u nasim zivotima, tako se desavaju i u prirodi.
Ciklus neprestano traje.
Neverovatno kako je priroda povezana sa cikusom razvoja samog coveka, a ona je savrenstvo, dok covek nije !
S toga trebamo je cuvati, negovati, diviti joj se i uzivati u njoj.
Primer povezanosti prirode i coveka:
Rodjenje, detinjstvo, adscelencija povezana sa pubertetom, razvoj i rast coveka, ulazak u pozne godine i gledanje na zivot drugacije, zrelije. Zatim razum koji se stice sa godinama kao i iskustvo kojim ucimo da prvenstveno pazimo na sebe, da se menjamo u boljem smislu, da znamo da raspoznamo dobro od loseg i da uceci na svojim greskama (koje nas sam zivot uci) ih ne ponavljamao, a zatim ulazak u kako bih napisala - vrlo pozno doba, tj.starost gde covek zadrzava sve psihicke karakteristike, duhovnu razvijenost koja je kod nekog coveka u vecoj meri razvijena , kod nekog u manjoj, ucenost takodje - sve to zavisi ko se za sta vise opredeljivao u zivotu, ali to sto nosimo u sebi - to traje dok smo zivi, zatim druge osobine koje je covek stekao tokom zivota razvijajuci se kao osoba.
Razvojem, godinama, ulaskom u pozno doba, smanjuje se covekovo telo...postajemo sve nizi i nizi.
Ciklus koji bi graficki opisala kao jedan polukrug gde se iz pocetnog stanja - rodjenja vracamo ponovo staroscu u pocetno stanje.
Naucno je dokazano, a i uvidjeno da se stariji ljudi, bake, deke ponasaju kao mala deca.
Isto tako priroda...U prolece cveta cvece kako na povrsinama bujnih, zelenih trava tako i na drvecu. Zatim se stvaraju pupoljci, pa listovi (nekada davno sam pomno pratila tok razvoja prirode i svaki cvet, pupoljak, list od drveta meni dragog sam stavljala u posebnu svesku za to, belezila datume kada je doslo i do kakvih promena).

U leto sve je tako bujno...
Od prelepih jarko zelenih listova na drvecu nista se ne vidi u daljini.
Tada je priroda vec uveliko ozivela i uvece cesto slusam zvuk slavuja u obliznjem parku koji me tako slatko uspava.
Letnje noci su svakome drage.
Letovanje, manje rada (opustenost), plaza, suncanje, izlasci svako vece itd.
Zatim nastupa jesen koja je vec usla u nase zivote.
Tako je volim.
Ne smeta mi hladnoca, niti vetar koji duva, niti kisa koja pada jer to je sve deo jeseni.
To nju cini.
Kome smeta - neka se preseli u tropske krajeve, ali ako ta osoba vec godinama zivota provedenih ovde nije prihvatila jesen, tesko da ce prihvatiti bilo koju promenu.
Problem je u toj samoj osobi.
Njoj sve smeta.
Ne zna da uziva.

Boje jeseni...
To je neopisivo lepo.Ponarocito nasa Fruska gora...
Setnja po njoj, sum lisca pod nogama, neverovatne boje na drvecu izmesano zlatkaste, roze, narandzaste, braon, delimicno zelenkaste i to SVE u skladu !
Savrsenstvo !
Ako postoji doba kada su ovi krajevi lepi, lepi do nestvarnog kiča - to je jesen. Ni ledena jutra, ni hladni dani ne mogu nista toploj, zlacanoj boji suma, od koje i vazduh dobije zrelu, toplu boju. Sume vise no' ikad pocnu da mirisu na praistorijsku vlagu, lisnati tepih podizu glave pecuraka, a zbunje se okiti perlama crvenih i crnih kapljastih plodova. Nad sumama prelivenim bojama od crvene do suncano zute, preko poludragog okera do braon cokoladnih bombona, lebde snezne kape planina, sa nebeskom plavom pozadinom, koja zri zajedno sa vazduhom, sve dok se jednog dana ne ukoci od velikih mrazeva i postane stakleno plava - kao led. Tada se i jesenje maglice, koje se pramenasto kace po drvecu, pretvore u prvo inje, pošećerivši kristalima medene, prezrele boje.

Posto sam zavrsila srednju umetnicku skolu za modnog kreatora, pored dizajnerskih radova, imam par crteza, slika na platnu na kojima sam bas jesen slikala.
Volim boje, volim jesen i neverovatno koliko te boje pozitivno uticu na nasu psihu. Vedre su, sarene i jos dok sam sve to slikala temperama ili uljem na platnu sam dozivljavala ponovni susret sa prirodom.
Neverovatan osecaj !
Priroda u jesen ne umire...Ona samo menja svoj oblik. Nista ne traje vecno, sve vremenom menja svoj oblik. Pa i taj list na grani. Menja boju i pada na zemlju kada mu dodje vreme za to. Spaja se sa zemljom i zadire duboko u nju, hraneci je. Da priroda umire, ne bi nakon zime bilo ponovnog tzv. "budjenja" pripode, cvetanja, listanja, zar ne?

Uzivajte u jeseni i njenim prelepim bojama...